O kako smo radosni kada poslije hladne zime ugrije proljetno sunce. Led se počinje otapati i priroda buditi. Ubrzo bijelu boju sniježnih vrhunaca prekrije zelenilo livada koje se pretvaraju u pašnjake po kojima razigrana stada uz budno oko pastira mirno pase.
Pastiri uz frulicu zahvaljuju Bogu za tu preobrazbu prirode koja je svjedočanstvo njegove ljubavi prema stvorenjima. Zahvaljuju mu na daru života čijem su svagdanjem buđenju svjedoci. Tako postupaju neiskvarene duše koje mnogo ne mudruju, već prihvaćaju čuda koja ih okružuju. Iz iskustva prijašnjih godina znaju da će cvijet kojim se stabla kite roditi plodovima na radost čovjeku. Ne shvaćaju kako to biva, ali znaju – vjeruju da je sve to djelo Boga Stvoritelja, koji se brine za ptice nebeske, ljiljane poljske i krunu stvorova čovjeka, radi kojeg je sve to stvorio i dao mu na upravljanje.
Molimo samo u nevolji
S velikim žaljenjem moramo ustvrditi da je velik broj onih koji Božje darove ne znaju cijeniti. Toga se sjete tek kad ih Bog uskrati. Nitko ne može natopiti usjeve kao blaga kiša, a nje već dugo nema, te mu se mole da im kiša polje rosi i obilat plod donosi. Ako kiša nije došla po njihovoj želji, onda i Bogu prigovaraju. Rijetko se sjete reći hvala kad nam Gospod i bez naše molitve obilato šalje i dobrima i zlima sve potrebno za dostojan život čovjeka pri pravilnoj rasporedbi dobara.
Pruži djetetu čokoladu, i reče ti: hvala. Zašto smo zahvalni onima koji nam čine neke sitne usluge, a nismo zahvalni onome koji nas pomaže svaki dan, svake godine i cijelog života? Djeca zahvaljuju za čokoladu. Zahvaljujemo susjedu za malo brašna, šećera, soli, ili koje jaje. Tko od nas zahvaljuje ocu i majci za njihova dobročinstva? Valjda su nam oni pružili više. Umjesto zahvalnosti mi im prigovaramo uvijek tražeći više. Mislimo, što god za nas čine roditelji, tako mora biti, to im je dužnost.
Imao otac tri sina. Uz njih je prihvatio i jedno siroče. Rasli skupa kao braća. Školovali se i zaposlili. Napustili rodni dom. Osta otac sam kod kuće. Sinovi mu rijetko navraćali. Ovo posinjeno dijete navraćalo je često, i cijelog života mu bilo zahvalno. Sinovi misle roditelji su bili dužni to za njih činiti i nisu osjećali potrebu zahvalnosti.
Današnje evanđelje govori o deset gubavaca (Lk.11-19). Od njih je bilo devet Židova, onih koji su priznavali pravog Boga. Jedan je bio Samarijanac, polupoganin. Kad su ozdravili, samo je on došao zahvaliti Isusu. Ostali su valjda mislili da im Isus mora pomoći, i nije ga to ništa koštalo, te mu nemaju zašto zahvaljivati.
Eto, to smo mi. U nevolji molimo, činimo zavjete za sebe, djecu, usjeve, ispite. A kad pomoć stiže, obično zaboravimo riječi hvale. Ponašamo se kao da Bogu činimo uslugu što u njega vjerujemo i što mu se obraćamo molbom za pomoć.
Pa nisam ti ja nezahvalan. Ja svako jutro i večer na sebe stavim znak križa i kažem „Bogu hvala“. Zahvalnost se ne pokazuje samo rječima, nego je treba pokazati i djelima.
Bog čudesima pokazuje da je nesebična Ljubav i svemoćna Dobrota
Nezahvalnost se pokazuje površnim vršenjem Božjih zapovijedi, rijetkim primanjem svetih sakramenata, ispovjedi i svete pričesti, prisustvovanjem sv. Misi.
Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni? Nezahvalnost boli.
Mnogo je nezahvalnosti prema roditeljima. Mnogi starci i starice muče se i pate, plaču i cvile, osamljeni, ostavljeni, zaboravljeni, prepušteni sebi, iscijeđeni do zadnje kapi znoja i krvi, opljačkani do zadnjeg novčića. Dok su davali i pomagali, bili su dobri. Sad kao da i ne postoje.
Nezahvalni smo i jedni prema drugima. Stara dobročinstva brzo zaboravljamo.
„Idite, pokažite se svećenicima“ (Lk.17.14), reče Isus.
Time je htio naglasiti važnost djelitelja Božji tajni, koje je on za to ovlastio. Tu ulogu nije povjerio anđelima već ljudima, kako bi bili bliži bratu, čovjeku i razumjeli ga. Njihovo je radno vrijeme neograničeno.
Mislite da je lako biti svećenik. Zašto se onda rijetki za to odlučuju? Čeka ih redovito radno mjesto i stan, što je danas najtraženije. Ipak se ne žele odazvati, jer ne žele biti prezreni, omalovažavani, napadani, popljuvani, klevetani, proganjani, osamljeni, zapostavljeni, neshvaćani, osuđivani.
Sve će vam to činiti radi imena mojega, upozorio je Isus svoje učenike.
Isus nije činio dobro zato da bi mu se platilo, još manje da bi mu se pljeskalo. Očekivao je da se na njegovu dobrotu odgovori vjerom, pažnjom i zahvalnošću. Bog ne trguje čudesima, već time dokazuje da je on nesebična Ljubav i svemoćna Dobrota.
Gdje su danas toliki da Bogu reknu: „Hvala! „? Mi postojimo jer je Bog dobar“ (sv. Augustin).
Ako ste odlučili živjeti bez Boga na ovom i na drugom svijetu, svećenik vam je suvišan.
Ako ste odlučili živjeti s Bogom, svećenik vam pruža neophodnu opremu na tom putu do Boga: krštenje, ispovijed, pričest, uz bolesnika je, pomaže vam u odgoju vaše djece….
Sv. Franjo shvatio je život kao neprekinutu pjesmu, zahvalnicu za neizbrojiva čudesa što ih Gospodin učini čovjeku. On poziva čitav svemir, svu prirodu, sva bića da pomognu čovjeku reći Bogu hvala. Čak i za smrt treba reći hvala. Nju naziva sestricom smrti.
Zahvalnošću vraćamo Bogu sve što smo primili. Mi smo često Božji prosjaci koji često pružaju ruku da prime, a zaboravljamo reći: Hvala.
Budi zahvalan, jer je to najbolja preporuka za buduće milosti.