Često možemo sresti ljude koji se hvale da su veliki vjernici. Ni papa im nije ravan. Oni prate svetu misu preko televizijskih ekrana zavaljeni u fotelju, a pri ruci im čašica na stolu. U Crkvu ti oni ne idu, jer su tamo sami grješnici, pa stanu nabrajati njihove mane kojima nema kraja. Rekli bismo ništa nova. Takovih je bilo i u Isusovo vrijeme.
Apostoli su bili svjesni svojih ograničenih mogućnosti, pa su zamolili Isusa da im umnoži vjeru (Lk.17.5). Isus im odgovara da bi bili u stanju stabla presađivati i brda premještati, kad bi imali vjere koliko je zrno gorušičino (Lk.17.6).
Čovjek u vjeri raste kao zrno gorušice, razvija se. Snažna, jaka vjera, nepokolebiva, stvara velika čuda. Čovjek po vjeri prelazi iz tame u svjetlo. Iz zablude na put istine, iz ponora grijeha uzdiže se do Božjeg milosrđa i praštanja, iz robovanja u slobodu, iz smrti u život. Zar to nisu čudesa?
Vjera je preduvjet čuda. Ona je prije čuda. Ne rađa se ona kad se čudo dogodi. Isus je često pitao one koji su od njega tražili neku pomoć:“Vjeruješ li da to mogu učiniti“, i učinio bi, pa bi popratio riječima- Vjera te tvoja spasila. Jasno nam je dao na znanje da vjera prethodi čudu. Ona se čudom samo može još jače ukorjeniti i prerasti u zahvalu.
Vjera je dar, snaga i Božja moć
Vjera je dar, koji smo primili na svetom krštenju. Sjeme je zasijano i ono mora rasti svaki dan. Roditeljska je velika dužnost da djecu u duhu vjere i odgajaju, da se ne dogodi ono kršteno, pa pušteno. Roditelji moraju znati da je roditeljski dom prva škola i prva crkva, a oni prvi učitelji i vjeroučitelji. Iz takovih obitelji izlaze velikani duha-uma i srca, za koje će se moći govoriti: Blago majci koja te rodila. Veće nagrade za roditelja nema uvidjevši da im trud, žrtva, odricanje, strpljenje u pouci nije bilo uzaludno.
Velika je sreća živjeti u kršćanskom ozračju, ali nju se ne baštini od djeda, bake, oca , majke. Ona je naše osobno prihvaćanje. Ona je život. Ona je naša snaga. Ona je dio našeg bića, nas samih. Ona kola u našim žilama. Ona nas vodi, podiže, brani, hrabri. Ona nam pokazuje put u luku. Ona je pojas za spašavanje. Utopljeniku pruža posljednju slamku spasa, beskućniku krov nad glavom, očajniku kida konopce, sužnju vraća smješak slobode. Njena snaga je od Boga koji nam je dariva.
Ona je dar. Stoga reci :“Sluge smo beskorisne“ (Lk.17.10.). reci to kad god nešto dobra učiniš. Moli za dar vjere, jer ona se lako izgubi ili ohladi. Mnogo se toga danas promjenilo. Vjera je poljuljana. Mnogi su se pokolebali. Teže za materijalnim dobrima.
Dođoše kušnje. Ostavili nas mnogi prijatelji. Dođeš u crkvu, nema tu prijatelja iz prijašnjih dana. Jedni ne iduiz interesa, drugi iz obzira, a ponajviše iz lijenosti. I ti pomisliš: zašto bih i ja išao? Neće valjda propasti sav svijet. Ali ćeš propasti ti, i koja ti korist od toga? Sadržaj vjere ponesimo iz crkve u život, da svi vide da je vjera snaga, Božja moć, koja ljude preporađa, oslobađa, a ne steže, ujedinjuje a ne razdvaja.
Pravednik od vjere živi. Kršćanin u vjeri živi, u vjeri umire. Gospode umnoži nam vjeru, koju potvrđujemo životom. Ona je ipak u prvom redu dar milosti.
Vjeru sačuvati, a povjerene talente umnožiti. To je naš zadatak
„Izgubiti vjeru znači izgubiti smisao života“. (P.L.Ermite). Vjeru sačuvati. Povjerene talente umnožiti. To je naša zadaća. Mnogi zaniječu Boga jer im život nije u skladu s Božjim zapovjedima, pa se na taj način žele rješiti grižnje savjesti.
Sveti Augustin veli: Vjera se ne može izgubiti, nego samo napustiti. Ako korov grijeha u tvom srcu prijeti da ugasi tvoju vjeru, idi, očisti svoje srce od grijeha.
Živjeti bez smisla, bez nade znači biti sigurno nesretan sam i često unesrećiti druge.
„Pravednik živi od svoje vjere“ (Hb.2.4).
Mnogima vjera slabi jer im je poznavanje vjere slabo ili nikakvo.
„Vjersko neznanje je glavna rana modernog svijeta“ (Pijo XI).
Neznanje nerijetko rađa nevjerom. Uvijek će biti Juda – prodavača Božjeg Sina. I danas ih je velik broj. To ne smije oslabiti našu vjeru u Boga. Nismo kršćani radi bilo kojeg čovjeka nego radi Bogočovjeka, jer on i samo on ima riječi vječnog života.
Mnogima vjera slabi jer ih Bog nije uvijek uslišao….. Ako postoji Bog, zašto je dozvolio to i to…..? Mnogi gube vjeru kad dođe patnja, bolest, kušnja. Zaboravljamo da nam Bog nije obećao neku osobitu sreću na zemlji, nego vječnu sreću u vječnosti.
Uostalom..“Kršćanin ne prihvaća svoju vjeru jer je ugodna, nego jer je istinita!“ (Fr. Mauriac). Slabo vjerujemo, još slabije po vjeri živimo.
„Ne može se biti polukršćanin kao ni poluarhitekt“ (Graham Greene).
Naša je budućnost Bog – ili nemamo budućnosti.