Godine 1977., točnije 28. prosinca, po svršetku vojnog roka doputovao sam u Ploče u 23,30 sati. Supruga me je dočekala na improviziranom autobusnom stajalištu pored Blok zgrade gdje se na molbu putnika i danas zna zaustaviti autobus. Kako pamtiš vrijeme dolaska – mnogi se čude. Jednostavno – odgovaram. „Uhvatio“ sam autobus koji je iz Splita išao u 21,00 sat, a u Ploče dolazio 2,5 sata kasnije.
Od tada pa danas prošlo je gotovo 39 godina. Čitav jedan život stane u tih 39 godina. Nečiji, nažalost i u manje. Što se sve događalo, u čemu sam sve sudjelovao u tim pustim godinama. Daleko bi me odvelo kad bih i sumarno opisao što sam sve radio i što sam sve doživljavao, čime sam se susretao pa i sukobljavao. Bilo pa prošlo. Ipak, osim što sam život posvetio obitelji, što sam o njoj skrbio i vodio računa kako sam najbolje znao i umio, za Ploče me je vezalo još nešto. Na samom početku mog dugogodišnjeg boravka u ovoj sredini za koji sam vjerovao i vjerujem da mi je udario poseban pečat te da sam postao Pločanin, uključio sam se s nekolicinom entuzijasta i športskih sanjara u osnivanje rukometnog kluba, koji je istina postojao još 1963. ali je trajao kratko, vrlo brzo je prestao djelovati. Za razliku od svih ostalih koji su se oko kluba okupili i u njemu djelovali duže ili kraće vrijeme, vjeran ŠC „Močvara, a kasnije Domu športova ostao sam do dana današnjega. Stotine i stotine pločanskih djevojčica počele su kod mene upoznavati čari rukometne igre. Neke su vrlo brzo prestale i okrenule se drugim razbibrigama i zanimanjima, a neke upornije i talentiranije nastavile su vrijedno trenirati pa su dospjele i do reprezentacije. Naš pločanski klub je, pored mnogih drugih rezultatskih uspjeha, četiri puta ušao u I. hrvatsku rukometnu ligu u kojoj se upravo sada nalazi. Ne trebam posebice isticati da je većina nas entuzijasta i zaljubljenika u rukometnu igru sve ove godine u klubu radila najčešće na potpuno volonterskoj osnovi.
Počesto u raspravama o raznim temama koje vodim sa sumještanima, ili u ovih par članaka koje sam napisao za ovaj Portal, kada me se ne može pobiti argumentima, „šalje“ me se u Drniš odakle zapravo jesem i čime se iznimno ponosim ili me se naziva raznim pogrdnim imenima. Možda me se šalje još gdjegod, samo mi se moguće to govori iza leđa da ne čujem.
Nakon članka „Do pakla i natrag II.“ kojim sam pokušao pobliže objasniti neke tvrdnje iz prvog napisa istovrsnog naslova, u komentarima Ante Erak me naziva dotepencem ili, kako on kaže da se kod njega govori „podrep“. Međutim, bez obzira na ova neukusna i bezrazložna čašćenja, treba reći da Podravci neće kazati dotepenac već dotepenec, a ono uvredljivo podrep je vjerojatno gledao u „Prosjacima i sinovima“ koji se ovih dana „vrte“ na Hrvatskoj televiziji. Usput mi kao dotepencu u trideset devetoj godini boravka u Pločama brani pisati i govoriti o pločanskim prilikama i neprilikama. Predlažem mu da još jednom, ili ako je jednom malo onda više puta pomno pročita moja oba članka. Ukoliko to učini vidjet će da se pločanskim prilikama uopće ne bavim, osim što sam u prvom članku ukratko spomenuo i osudio zločine koji su od strane ustaša počinjeni između Opuzena i Komina te da sam napisao kako smatram da se taj strašni događaj svake godine treba komemorirati. Uostalom, kao i zločini i drugih zločinačkih organizacija, talijanskih, njemačkih, četničkih i partizanskih prvenstveno. U članku sam pokušao razložno upozoriti na žalosne sukobe između pripadnika istog hrvatskog naroda i stanovnika Hrvatske te naglasiti ulogu i značaj Domovinskog rata u kojem smo pobijedili te temeljem kojeg smo obnovili Hrvatsku Državu.
Umjesto da me se argumentima pobije ukoliko sam u krivu, časti me se pogrdnim nazivima i brani mi se pisati o događanjima na području Ploča. Moram svakako upitati odnosi li se „zabrana“ pisanja o pločanskim prilikama i na izvješćivanje s utakmica RK „Dalmatinka“ ili o rukometu pisati mogu.
Drugo je pitanje dokle seže područje Ploča. Je li to područje samo Grada Ploča ili se ono proteže i na područje Opuzena, Kule Norinske, Metkovića i Vrgorca, možda i Gradca, a tko zna, možda u područje zabrane spada i Crveni Grm.
Međutim, ovdje bih trebao parafrazirati poznatu latinsku poslovicu Quod licet iovi non licet bovi . Parafrazirana ona bi glasila: „Što je dopušteno nevjesti nije Nevenu“. Naime, u zadnje, recimo tri godine vodi se velika pa i žučna rasprava o izgradnji termoelektrane na ugljen u Luci Ploče. Bez obzira na čijoj je strani većina stanovništva, ima i onih koji zdušno iz ovih ili onih razloga jesu za izgradnju ovog objekta. Drugi, kao što rekoh većina, a to je pokazao i referendum, žestoko se protive. Kako sada stvari stoje od termoelektrane neće biti ništa. Ove retke ne pišem termoelektrane radi, već zbog činjenice da gospođa nevjesta Ante Eraka spada među vodeće protivnike izgradnje, što je svakako njezino pravo i kao što rekoh, njezino mišljenje podupire najveći broj stanovnika Ploča kao i građana ostalih gradova i općina u Neretvi. Pa u čemu je onda problem? Kada bi Ante Erak bio principijelan do kraja onda bi on svoju nevjestu morao proglasiti dotepencem te joj „zabraniti“ pisati i govoriti o ovom problemu, bez obzira slaže li se on glede izgradnje s njezinim mišljenjem ili ne. Ona je naime, od mene mlađa i u Ploče se doselila mnogo kasnije. To mu dakako ne pada na pamet, o tomu nije ni razmišljao, on brani pisati onima s kojima se ne slaže, a nema argumenata da njihove tvrdnje pobije.
Možda će se ova parabola nekima učiniti malčice nategnuta. Ona to možda i jest, ali će zorno pokazati sav jad „argumentacije“ kad argumentacije uzmanjka te se krene na difamaciju sugovornika te ga se na taj način proglašava građanima drugog reda u gradu kojem on boravi već 39 godina.
Kao što je poznato, Ploče su grad koji je niknuo ni iz čega. U njega su se doselili ljudi iz raznih bližih ili udaljenih krajeva, a lekcije nama „dotepencima“ drže oni koji su prve zgrade u Pločama vidjeli kada ih je majka vodila na cijepljenje protiv TBC. Jer ovo nije prvi put da me se kada se nema argumenata na ovaj način „časti“.
Voljan sam u svakom trenutku raspravljati mirno i argumentirano o svim tvrdnjama koje sam iznio u člancima na ovom Portalu, ali, kako rekoh mirno i civilizirano. U slučaju da se ovdje može uporabiti stara poslovica Margaritas ante porcos, prekidam svaku daljnju raspravu.
Piše: Neven Vicić