ILI MOŽDA NEKOG DRUGOG MINISTRA, POSVE JE SVEJEDNO
Kao i svako jutro baba Cvita ustala je s prvim zrakama sunca i stresavši se se od jutarnje hladnoće najprije je izmolila Očenaš, Zdravo Mariju i Slava Ocu upravo onako kako je to stalno činila, a kad bi o tome razmislila, činilo joj se da to radi otkako postoji.
Iz štale se je, opet kao i svakog jutra oglasila koza i baba Cvita je na brzinu odjenuvši se požurila iz gusterne ispred kuće zahvatiti vode i ponijela je kozi koja je sinjošnju porciju vode i sijena već popila i pojela pa je novodonesenu vodu halapljivo pila.
Baba Cvita vrativši se u kuću, pristavila je vodu za puru koju je s kiselinom proizvedenom u domaćoj radinosti od kozjeg mlijeka doručkovala svako jutro.
Pojela je skromni doručak, oprala je i pospremila posuđe te je namjestivši krevet i poradivši malo po kući, izašla je na dovratak.
Kako je još uvijek imala dobar vid i još bolji sluh, učinilo joj se da iz daljine čuje brujanje motora. Nema joj tko doći u ovo doba motorom, umovala je baba Cvita, već to može biti samo poštar Jure koji jedini dolazi u njezinu zabit i to uglavnom kada joj donese socijalnu pomoć. Nije joj imao tko pisati i nije se sjećala kada je dobila zadnje pismo.
Zaista je bio poštar Jure i, nazvavši joj Valjen Isus, a Jure je odavna, još u onoj državi tako pozdravljao ne plašeći se da bi baba Cvita to ikom ispripovjedila, otvorio je torbu i vadeći iz nje omotnicu plave boje a iz džepa na jaketi izvadio je i olovku.
– De moj Jure -, oslovila ga je baba Cvita, – ti znaš da ja slabo vidim, pročitaj mi što tute piše i ko mi šalje pismo -.
Znao je poštar Jure da baba ima odličan vid, ali da joj čitanje ide puno slabije, pa i u knjigu preporuka potpisala se samo tiskanim nepravilnim i kvrgavim slovima – Cvita.
– Piše ti sud -, Jure je to razaznao da pismo nije ni trebao otvoriti jer je na prednjoj strani pisalo da pod tim i tim brojem, toj i toj, tj. Cviti B. iz sela Visoka, Općina Unešić pismo odnosno poziv za okrivljenoga šalje Prekršajni sud u Kninu.
– Nu ti Boga -, iznenadila se baba Cvita i odmah pomislila da kad fratar sljedeći put dođe u selo ne smije u ispovijedi preskočiti ovaj grijeh i za njega mora iskreno tražiti oprost.
A u pismu je pisalo, čitao je poštar Jure: Poziva se Cvita B. pok Petra, rođena tada i tada u mjesto Visoka, općina Unešić, da dana toga i toga u toliko i toliko sati pristupi kod ovog prekršajnog suda u svojstvu okrivljenog/okrivljene temeljem članka tog i tog Zakona o prekršajima. Ako narečenog dana ne pristupi Sudu, a svoj izostanak ne opravda, bit će privedena na njegov/njezin trošak.
Cijeli svoj vijek provela je baba Cvita u kući u svom selu kojeg je rijetko napuštala. U početku s roditeljima, a kada su oni umrli, živjela je potpuno sama. Istina, više puta u svom životu bila je na Unešiću kamo je išla pješke još dok je bila mlada s ostalim djevojkama iz sela. Par puta bila je i u Drnišu u koji je išla pazarnim danom vlakom s Unešića. U Kninu nije bila nikada. Zapravo, jednog jutra, odmah poslije onog rata, prošla je vlakom kroz Knin kada su je s ostalom mladosti iz Zagore prisilno otjerali na dobrovoljne radne akcije na izgradnju Novog Beograda. Tamo su je nakratko ošišali, posuli glavu nekim bijelim praškom, obukli u hlaće i učili čitati i pisati. Nije sve baš ni bilo crno. Svaki dan uredno su tri puta dnevno jeli, a uvečer, nakon naporna rada, koji Cviti baš i nije toliko teško padao jer je na to bila navikla kod kuće, odvijala se društveno političko vaspitanje. Tu riječ, vaspitanje pamti baba Cvita do dana današnjeg iako ni onda ni sada ne zna što ona zapravo znači. To vaspitanje Cvita bi uglavnom prespavala, a i onako ništa nije razumjela što se tamo govori. Kako od tada ništa nije u životu pročitala, čitati je zaboravila, a od pisanja joj je ostalo ono Cvita jer se morala potpisati kad bi joj poštar Jure donio ono malo socijalne pomoći, a nije htjela na knjigu koju će netko kasnije gledati, stavljati otisak prsta ili križ.
Obrazloženje poziva babi Cviti nikako nije bilo jasno. Sjećala se ona da ju je lugar Ante koji je bio iz susjednog sela pred koji mjesec, našavši nju i kozu u, kako je rekao državnoj šumi kojom ju je prilikom pitao kako se zove, kada i gdje je rođena, gdje stanuje iako je zapravo on već sve to znao jer je često navraćao u Visoku, sestra mu je bila udana u susjednu kuću koji su babi Cviti bili i rod pa je ona lugara Antu držala kao svoga, a on je nju odlično poznavao i znao sve o njoj. Ipak, dometnuo je lugar Ante važno: – Država mora štititi svoje i braniti da netko drugi državi ne čini štetu – . Nije uvažio obranu babe Cvite koja mu je pripomenula kako ona pazi da koza ne brsti mladu šumu i da njezina koza rijetko u šumu ide i uglavnom jede sijeno koje je baba Cvita ukosila na svojoj livadi. – A, neš ti šume -, to je baba Cvita onako u sebi promrmljala da je lugar ne čuje, – pokoji grm i dva tri napola osušena stabalca -. Ali država je država, zakon je zakon, a lugar Ante u onoj svojoj zelenoj odori branio je tu šumu i u svojim očima, ali i u očima babe Cvite bio je velik i važan, jer odkad je milicija otišla s Unešića, a bit će to nekoliko godina poslije onog rata, nitko osim njega u užoj i široj okolici državne interese branio nije. Baba Cvita je na taj „incident s državom“ zaboravila sve do tog jutra dok joj poštar Jure nije pročitao što piše u pismu.
Ponudila je baba Cvita poštara Juru bevandom, ali on je otklonio ponudu da mu je rano, a i još nešto pisama mora razdijeliti u ono nekoliko sela iz kojih se stanovništvo još uvijek nije u potpunosti raselilo, najviše u Split, a ponešto u Šibenik i Drniš. Zvuk motora je ubrzo zamro, a baba Cvita ostala je sama s kozom i omotnicom plave boje zbog koje je trebala u Knin.
Da je sud ostao u Drnišu babu Cvitu bi povezao susjed Andrija koji i tako svako jutro mora u Drniš jer radi u općini. Ovako, Knin je babi bio dalek preko sedam planina i sedam mora i ona nije vidjela rješenje.
Baveći se svakodnevnim poslovima oko kuće i u kući, spremajući ručak sebi i kozi za taj dan, baba Cvita je na pismo i odlazak u Knin posve zaboravila.
Zbog toga se moram ispričati čitateljima ovih redaka koje je ova priča moguće zainteresirala. Ni uz najbolju volju nisam uspio saznati je li baba Cvita narečenog dana otišla u Knin i kako je njezina „parnica“ s državom završila. A njoj se stalno vrzmalo po glavi kako je zapravo za sve kriva koza, ali poziv od suda je dobila ona pa ona mora i ići.
- S. A država ko država. Ona mora paziti na svaku kunu. Ukinuvši sud u Drnišu uštedjela je 400,00 kuna mjesečno koliko je predsjednik imao više od drugog suca, uštedjela je i na grijanju. Istina, plaća putne troškove za sve zaposlene (kažu mi neki da ih zajedno s djelatnicima Općinskog suda koji je također ukinu) ima šestero) i da će po prilici u mirovinu kroz nekih 15 do 20 godina kako tko) koji sada putuju u Knin svakog dana osim subote i nedjelje, a što se tiče babe Cvite kao i drugih građana koji moraju „potegnuti“ u Knin i od svoje socijalne pomoći platiti put, državu kao da i nije briga. Njihove koze ne moraju brstiti državnu šumu, vozeći automobil ne moraju prekoračiti dopuštenu brzinu i na koncu konca ne moraju praviti prekršaje kažnjive po zakonu, pa im je onda svejedno nalazi li se sud u Drnišu, Kninu ili negdje drugdje. Glavno da je država uštedjela na plaći predsjednika suda. A građane ionako nitko ništa ne pita jer za njihove troškove državu izgleda i tako nije briga.
Piše: Neven Vicić