Kao što učenik ima na vidnom mjestu raspored školskih sati kako bi se dobro i pravovremeno pripremio za nastavu, tako i ja imam u svom domu katolički kalendar koji me stalno podsjeća na moje vjerske obaveze, na pozive na Gozbu gospodnju nedjeljom i blagdanom. To mi je potrebno kako u vrevi zemaljskih zbivanja i briga oko smrtnog tijela ne bi zaboravio na poziv najboljeg prijatelja koji me želi ugostiti i dušu mi okrijepiti, dajući mi smisao ovozemaljskog putovanja.
Evo nas i danas ovdje, na tvoj poziv. Zvali su nas i drugi, ali mi dođosmo k Tebi. Nismo anđeli. Ljudi smo, dakle grješnici, koji traže savjet, utjehu i snagu, puni zahvalnosti za udijeljene nam darove.
Sve nam je to potrebno kako bismo ustrajali u ljubavi prema Tebi, Gospode. Znamo da ti ne prihvaćaš polovičnu ljubav jer polovična ljubav zapravo nije ljubav.
Život je satkan od susreta i suživota s raznim osobama. To su osobe koje volimo: roditelji, braća i sestre, zaručnik, prijatelji. Prema svakome od njih iskazujemo ljubav na određeni način.
Isus nam danas veli: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre pa i sam svoj život, nije mene dostojan“. (Lk.14.26).
Ove nas Isusove riječi mogu začuditi i zbuniti, ali sve dok ih ispravno ne shvatimo.
Teško se odijeliti od svojih najbližih, voljenih. Znaju to oni koji polaze u tuđinu. Teško ih je kroz suze gledati. Teško je zaručnici napustiti rodnu kuću, ali ljubav prema zaručniku prisiljava da se dijeli od roditelja, makar je rastanak obliven suzama. Ako nas životni putevi sile na rastanak od voljenih, kakvo čudo da Isus traži od nas nešto slično, ako po Njemu želimo doći do vječne sreće. Isus nam mora biti važniji od bilo koga i bilo čega.
Isus nas potiče na međusobnu ljubav, ali ako se taj drugi postavi na suprotnu stranu od Isusove, onda Isus traži da više cijenimo njega.
Kršćanstvo nije za duhovne invalide
Došla je nedjelja, a nekome ribolov važniji od Isusa, drugome kupanje pa ga nema u crkvi. Nekome susjed, prijatelji pa ostade kod kuće. Krivo si odabrao. Zar imaš boljeg prijatelja od Isusa?
Sve je ovo lako reći, možda nije teško s time se i složiti u nutrini duše, ali je teško sve ovo provesti u život. Teško je kidati drage veze s ljubljenim osobama, ali smo na to prisiljeni zbog viših interesa, spasa duše. Moramo znati da kršćanstvo, naša vjera nisu za duhovne invalide, za klimavce. Ono je za osobe zdrave duše, zdrave pameti, čvrsta karaktera, za one koji imaju vjeru u Isusa i njegovo obećanje.
Zaista je potrebno imati hrabrosti, pa zauzeti drugačiji stav od okoline u kojoj živiš. Zar ti je važnija okolina, nego li mir tvoje nutrine.
Dokle god nisi dao sve, nisi dao ništa
Neki bi se odrekli svojih najmilijih, ako je u pitanju neka dobit, korist, karijera. Zašto bi nam onda bilo teško to učiniti radi Isusa? Ne boj se, Bog je onaj koji daje snagu.
Kršćanine, nisi rođen da budeš vuk koji nasrće na drugoga, a nit zec koji pred svakim bježi. Rođen si da budeš čovjek koji ima svoj pravac, svijest i savjest, a sve nam to daje Isus Krist, čiji nas put vodi vječnoj sreći. Njegov put je pun odricanja i žrtve. Nije za slabiće. Zato u njemu traži snagu.
Čovjek često postaje rob stvari što ih posjeduje, zarobljenik novčanika u vlastitom džepu. Lako zaboravi da postoji veće, neuništivo bogatstvo: veselje čiste savjesti, sreća i mir u Bogu, radost u žrtvi i ljubavi za druge, vječno veselje iza vrata smrti. Radeći samo za materijalna dobra, zida vlastitu tamnicu. Duša mu je zatvorena u kasu, svoje nebo traži u blatu.
Kršćanin ne smije biti takav. On mora biti spreman za Isusa sve žrtvovati, a njega ni za što, odreći se bilo čega njemu za ljubav, ali njega nikome i ničemu za ljubav. Dokle god nisi dao sve, nisi dao ništa (Guynemer). Naš Bog i naša vječnost vrijede više nego bilo što na zemlji.
„Oni što vjeruju da novac čini sve, spremni su na sve da do njega dođu“. (Dante). U životnim „ludorijama“ mira i sreće još nitko nije našao, a mnogi izgubili i jedno i drugo. Izgubili su najviše blago. „Gdje ti je blago, tu će ti biti i srce“ (Mt. 6.12), reče Isus. Zapitajmo se gdje je naše blago. Neka punog novčanika u džepu, ali neka Boga u srcu i životu. Bog, domovina, dom nek ti bude prioritet, a ne novčanik, trbuh, čaša.
Odbacimo teret koji nas vuče k zemlji, da bi se mogli vinuti u rajske visine.
Za govornikom koji postavlja visoke zahtjeve ne trče mnogi, ali su ljudi takova kova potrebni svijetu. Što ljudi više traže kruha i igara, tim su većma potrebni svjedoci vrednota koje nadilaze kruh i igre.
Što je sa tvojim svjedočenjem? Čega si se ti spreman odreći za Krista, za svoje dostojanstvo. Budi čovjek.