Od objave mog članka „Do pakla i natrag“ na stranicama ovog portala sreću me ljudi s pitanjem da zašto nisam odgovorio Anti Eraku na njegov komentar spomenutog napisa o napadaju partizanskog bataljona „Josip Jurčević“ na Vrgorac koji sam ukratko opisao. Moj odgovor je, na njihovo iznenađenje bio sljedeći:
Nemam što odgovoriti jer se gospodin Erak, kojeg inače uvažavam kao kroničara Pline i okolnih mjesta, zapravo samnom slaže. Ne u podpunosti, ali ipak slaže, makar navodi da sam kada govorim o partizanskim zločinima u Vrgorcu „uglavnom u pravu“. Razlog zbog kojeg je napadaj izvršen manje je važan i na njega se ne bih osvrtao. Pomislih, možda sam promašio broj smaknutih Vrgorčana, ali autor, inače značajnog rada o tim nesretnim i žalosnim događajima gospodin Milivoj Franić, kojeg sam imao čast upoznati i o „Danu općine Vrgorac“ s njim razgovarati, navodi isti broj. Istina, na mjesnom vrgoračkom groblju pokopano je u ta nesretna vremena više ljudi nego što je samo tog dana pobijeno, međutim, čini se da se partizanima groblje u, kako navodi Erak u varošici Vrgorac učinilo zgodnim za egzekucije nepodobnih.
Moram priznati da mi je iskreno žao svih žrtava koje su pri kratkoj i žestokoj borbi taj dan u Vrgorcu i okolo njega stradali. Međutim, navodeći slučaj Vrgorca nisam imao namjeru potanko se baviti partizanskom akcijom, kao ni brojem ubijenih, makar sam naveo točan broj na groblju likvidiranih ljudi koji su bez ikakva suda pobijeni. To bi bilo s moje strane pretenciozno, a, kako sam već naveo, čitav slučaj je veoma temeljito i objektivno obradio gospodin Milivoj Franić, pa sve zainteresirane upućujem na njegov rad..
Onaj tko je pozorno pročitao moj tekst primjetit će da sam već u podnaslovu koji glasi: „Kratki i sumarni pregled nekih događaja 20. stoljeća u Hrvatskoj“ zapravo najavio kako nemam nikakvih namjera baviti se temeljito svim ovim navedenim događajima koje sam u članku naveo. Treba pošteno priznati da u Hrvatskoj postoji stanoviti broj povijesnih stručnjaka koji se bave ovom tematikom, koji su visoko obrazovani i stručni (većina su doktori znanosti) i koji djeluju pri sveučilištima i institutima u velikim gradovima i kojima na raspolaganju stoji i obimna literatura. S druge, pak strane karakter portala za koji pišem je takav da on ne trpi duge i suhoparne radove, makar je moj sastavak moguće malo i predugačak. Treba pisati kratko i jezgrovito da se čitatelj zainteresira, da članak pročita kao i da stekne određeno znanje i upozna se s činjenicama o kojima možda nije imao pojma.
A zapravo, imao sam sasvim drugu namjeru. Kako bih poentirao, na koncu članka (uspješno ili neuspješno zaključit će čitatelji), mislio sam dati kratki prikaz političkih prilika, odnosno, bolje reći opis nekih političkih protagonista koji će u kasnijim događajima odigrati prvorazrednu ulogu i odrediti sudbinu naše Domovine čitavih sljedećih pedeset godina. Slagali se s tim neki ili ne, KPJ, ustaški i četnički pokret do početka II. svjetskog rata bile su male i beznačajne političke organizacije, koje su, međutim u ratu, a napose nakon njega, kako rekoh, odigrale prvorazredne uloge, a neke su, kao primjerice KPJ izrasle u vodeću političku silu koja će usmjeravati politiku nove države sve do 1990. godine, a neki govore i nakon toga.
Stara je uzrečica: „Povijest piše pobjednik“. Danas, kada smo od tih sudbonosnih i prijelomnih trenutaka i događaja naše takoreći nedavne prošlosti koliko toliko odmakli i kada možemo bez bojazni napisati da se tada vodeća politička snaga u Banovini Hrvatskoj (HSS) nije u tim prijelomnim i sudbonosnim trenucima najbolje snašla te da nije na koncu konca odigrala onu povijesnu ulogu koja joj je bila namijenjena, Komunistička partija i NOV i POJ (Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije), istina uz pomoć saveznika (zapadno oružje i oprema i istočni vojnici i oprema) izvojevala je ukupnu pobjedu.
To dakako ne znači da se moraju prešutjeti svi oni događaji koji su uslijedili u mjesecu svibnju 1945. i kasnije. Mora li se danas, jer povijest piše pobjednik papagajski ponavljati „neporecivu istinu“ o rušenju mosta u Jablanici kojim rušenjem je Tito zavarao Nijemce i na koji način je preko Neretve izvukao glavninu partizana i ranjenika. Postoji li danas u Hrvatskoj i šire povjesničar koji neće tvrditi da je Josip Broz imenovan generalnim sekretarom KPJ 1937. godine?!. Rješavanje prijepora oko određenih događaja u i oko Drugog svjetskog rata gospodin Erak i ja trebali bismo ostaviti povjesničarima i dokumentaciji koje, kako sam naglasio ima sve više i više.
Međutim, ovdje svakako treba kazati nešto načelno. Opis određenih povijesnih događaja mora biti podložan stalnom preispitivanju. Svakodnevno se pronalaze novi dokumenti koji bacaju sasvim drugo svjetlo na određene događaje. Zašto bi bila hereza temeljem povijesnih istraživanja podkrijepljenih dokazima određene povijesne „istine“ interpretirati na sasvim drugi način.
Odmah se moram ograditi od svakoga tko niječe ili barem umanjuje zločinački karakter ustaškog pokreta od 1941. godine pa do konca rata. Međutim, rasni zakoni doneseni su nakon uspostave nove vlasti, progoni Židova i drugih nehrvatskih građana počeli su isto tako početkom rata odnosno uspostavom i konsolidacijom NDH. To znači da Ustaški pokret u svojim početnim političkim aktima nije imao zastupljen antisemitizam, dapače, kao što sam u članku i naveo, nekolicina istaknutih ustaških dužnosnika bili su Židovi. On je protužidovski postao kasnije. Sam predsjednik Čiste stranke prava iz čijih su redova proistekli većina najznačajnijih ustaških dužnosnika bili su također Židovi. Pored dr. Josipa Franka (po njemu su i prozvani „frankovci“) koji je na mjestu predsjednika Stranke naslijedio dr. Antu Starčevića) i drugi značajani stranački dužnosnik Fran Folnegović bio je također Židov. Židov je bio i Hinko Hinković. Navedeno je jednostavno istina koja ne umanjuje niti opravdava ništa od učinjenog za vrijeme rata. Činjenicu da je značajan broj najvišeg vodstva Boljševičke partije bio židovskog podrijetla često se koristilo za teoriju o židovskoj komunističkoj uroti. Danas kad je „Protokol sionskih mudraca“ jasno prokazan kao krivotvorina možemo bez bojazni reći da se u najvišem vodstvu Boljševičke partije nalazio značajan broj Židova. Trocki, Kamenjev Sverdlov, Zinovjev, a i sam Lenjin je bio „mješanac“. Jedini pravi Rus u Politbirou je bio Buharin.
S druge pak strane komunistička doktrina također je kao i nacionalsocijalistička (kolokvijalno: fašistička) stvarala „novog čovjeka“. U krvavom građanskom ratu između raznih carskih generala i Crvene armije u Rusiji, ubijene su na tisuće nevinih ljudi s jedne i druge strane. Tako su crvenoarmejci ubili više od osam tisuća svećenika Ruske pravoslavne crkve, a među njima i 28 mitropolita (biskupa). Patrijarh je ovog puta bio pošteđen. Ubijen je tako skoro svaki učitelj koji nije bio pripadnikom Boljševičke partije. Na koncu je ubijena i cijela carska obitelj. Komunistička partija Jugoslavije nije zaostajala za svojim učiteljima. Relativno, računajući na određeni broj stanovnika u Jugoslaviji je ruski „rekord“ i nadmašen. Pokušavajući odvojiti katoličke crkve od Vatikana nova vlast se napose okomila na crkvene čelnike u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj i Hrvatskoj. Kako je prošao nadbiskup zagrebački kardinal Alojzije Stepinac dobro je poznato. Istočne crkve pridružene Vatikanu prošle su još gore. Njih su likvidirali u potpunosti, a grkokatolički nabiskup Ukrajine Slipi pušten je iz logora nakon uspostave diplomatskih odnosa između Moskve i Vatikana. Dokumente o tim odnosima potpisali su papa Ivan XXIII. i Hruščov. U Jugoslaviji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, Albaniji, Bugarskoj, Poljskoj kao i u još nekim drugim zemljama izvršeni su nezapamčeni zločini, a neke narodne zajednice zbrisane su s lica zemlje. U tome se napose isticala Čehoslovačka, a Jugoslavija ju je slijedila u stopu. Tri milijuna Nijemaca protjerano je iz Češke, a koliko ih je u Jugoslaviji ubijeno, koliko je umrlo od raznih bolesti i od gladi i koliko ih je iseljeno u Njemačku zapravo se nije nikad ni utvrdilo. Krimski Tatari iseljeni su u Sibir. Na putu u „stolipin“ vagonima, nazvanim po ministru Stolipinu koji je ubijen u atentatu nešto prije Oktobarske revolucije, umrlo je dvije trećine protjeranih. Optiranje Talijana za Italiju, prvenstveno iz Istre, a i iz drugih krajeva u kojima su živjeli je duga priča i možda o tomu nešto napišem nekom drugom prilikom. Istaknuti ustaše uselili su se u vile i stanove židovske aristokracije početkom rata nakon što su vlasnike uputili u Jasenovac ili još dalje, u Treblinku, Aušvic i druge logore smrti. 1945. novi vlastodršci nisu ulaskom u Zagreb i druge hrvatske gradove rijetkim preživjelim Židovima vratili njihovo vlasništvo. U kuće i stanove uselili su se oni. U nekim od tih vila i stanova njihovi potomci žive još i danas. Izvršena je pljačka golemih razmjera, a koja je praćena zločinima najgore vrste. Da se ne bih raspisao na dugo i široko, upučujem čitatelje da na internetu potraže zapise o „lajbek miliciji“.
Ovdje bi čitatelji mogli pomisliti da sam se okomio na „novu komunističku vlast“. Možda to tako i izgleda. Međutim, sve napisano je nažalost istina. Uvedena je krvava diktatura koju mnogi danas pravdaju time da su s druge druge strane stajali zločinci. U tome ima donekle i malo istine. Ali, zar vam se ne čini da su ti zločinci u pravilu pobjegli preko granice i da se većina nikad nije vratila u Hrvatsku. Zar Pavelić nije najbolji primjer? Ostao je zapravo goloruki narod koji je kao što se to uvijek i događa platio najveću cijenu.
Nitko ne može zanijekati da se vodstvo Komunističke partije u datoj političkoj situaciji snašlo najbolje, da se u partizanske redove svrstao i velik broj nekomunista, najčešće pripadnika i pristaša HSS-a. Oni naprosto nisu vjerovali da „Sile osovine“ mogu dobiti rat. S druge pak strane u anketiranim područjima koji su Rimskom ugovorima prepušteni Italiji, okupator je vršio teror nad hrvatskim stanovništvom koji je postao nepodnošljiv. Međutim, ne možemo pobjeći od činjenice da su oružane akcije raznih partizanskih postrojba počele 1942. godine, a stvarni povod za otpočinjanja otpora je bio Staljinov poziv narodima i radničkoj klasi Europe da se napadajima na Nijemce pomogne Sovjetskom savezu čija je vojska nakon napada na SSSR napredovala na svim frontama.
I mogli bismo tako do preksutra. Međutim, ono oko čega bismo se trebali složiti, a oko toga se duboko vjerujem i slažemo, to je jedinstvo hrvatskog naroda i drugih građana Republike Hrvatske u Domovinskom ratu. Uz male i beznačajne iznimke 1990. godine Hrvatski narod kao i svi građani Hrvatske jasno su se opredjelili za samostalnost.
U članku „Do pakla i natrag“ naglasio sam ovu neprijepornu činjenicu. Velika većina sudionika raznih povijesnih prijepora i razmimoilaženja u Hrvatskoj, pa i u Pločama, u Domovinskom ratu bila je na istoj strani. Nema razloga i nije ništa čudno da danas o određenim povijesnim događajima ne mislimo različito i da svoje pozicije branimo, ali bez vrijeđanja i s argumentima. Vjerujem da to i čitatelje ovog portala zanima. Napose i stoga što se ovdje iznose neke povijesne činjenice koje odudaraju od službene povijesne istine koja nam je godinama bila „propisana“.
Kao što rekoh, u članku „Do pakla i natrag“ napisao sam:
Uslijedio je krvavi rat za slobodu u kojem su tisuće ljudi ubijene, izvršena brojna zvjerstva, protjerano na desetke pa i stotine tisuća ljudi, kako u Republici Hrvatskoj tako i Bosni i Hercegovini. Hrvatski sabor i druga državna tijela donijela u tijekom rata, a i kasnije više prevažnih dokumenata na koje se dokumente mi danas možemo s ponosom pozivati.
Sve ono što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata zaista trebamo ostaviti povjesničarima, ali s jednom ogradom. Kroz 55 godina života u Jugoslaviji sustavno se izbjegavao susret s istinom. Nažalost, to se u određenoj mjeri nastavilo i u životu Republike Hrvatske. Bez obzira tko je zločine počinio, bili to ustaše, četnici ili partizani, Talijani u anketiranim područjima, Nijemci ili netko treći, istinu treba utvrditi. Treba pronaći zemne ostatke svih usmrćenih žrtava, dostojno ih pokopati te komemorirati na masovnim i pojedinačnim grobištima na području cijele Domovine i susjednih država.
A što se državnih akata tiče, Domovinski rat je vjerojatno najsvjetlija i najsvetija točka i događaj u povijesti Hrvatskog naroda. Nema nikakvih potreba danas se pozivati na bilo koje i kakve događaje iz dalje i bliže prošlosti. Napose ne na događaje u kojima je i zbog kojih je dobar dio naroda bio žrtvom.
Domovinskim ratom je stvorena suvremena Republika Hrvatska. Svaki državljanin na njega treba biti ponosan. Sve preambule svih akata od posebnog državnog interesa, uključujući i sam Ustav RH treba tu činjenicu uvažavati i i u sebi bez iznimke sadržavati i na nju se pozivati.
Piše: Neven Vicić