Posjetih prijatelja i vidim u rukama mu novine. Što čitaš, to upitah ga? Evo tražim ima li mene ovdje negdje. Što, ali se nešto dogodilo? Ma nije ništa. Približih se i gle, on pregledava stranice gdje su osmrtnice.
E moj prijatelju, ostavimo šalu, ali jednog dana i ja i ti naći ćemo se na ovim stranicama. Drugi će to čitati i govoriti o nama tko smo i kakovi smo bili. Imaš pravo, ali se ja počeh pitati koliko je još ostalo do toga dana, zato sam se zagledao ovdje.
Život je satkan od odlazaka i dolazaka, od rastanka i sastanka. Odlazimo na rad. Postavlja se pitanje: gdje, kad i s kime, što ćemo raditi i kako dugo? Kolika će plaća biti? Sve bi to htjeli znati. Došlo je vrijeme da idem u školu. Opet mnoštvo pitanja: gdje, kada s kime. Kako pribaviti knjige i sve potrebno. I kaže mi majka da je zbog toga već dugo boli glava. Idem na izlet, na odmor. Opet ista pitanja. Sportaše muči problem u koji klub se upisati, koji su uvjeti i kolika je plaća?
Sve gore navedeno je nebitno u odnosu na pitanje koje slijedi. Jednog dana i mi ćemo krenuti na put gdje za vazda gre se. Napustit ćemo ovaj svijet. Kad će to biti? Samo Bog to zna. Zna On i što će biti s nama poslije toga. O tome nam govori današnje evanđelje.
Čovjek bi želio znati svoju budućnost. Tu znatiželju iskorištavaju razni špekulanti,pa tobože otkrivaju sudbinu iz crta na dlanu, iz taloga kave, pomoću graha, iz horoskopa ili sličnih djetinjarija. Nažalost mnogi drže do toga i skupo plaćaju raznorazne gatare.
Zdrav razum kaže da nitko osim Boga ne zna što nam donosi sutrašnji dan, što sljedeći tjedan ili godina.
Čovjek je tako sazdan da ima slobodnu volju, tu moć odlučivanja, te u jednom trenutku stvori neku odluku. Često se može čuti kad se nešto dogodi: Sudbina je to htjela. Ma ne, ti si uzročnik toga. Bog sve zna unaprijed, ali tebi ne smeta da sam odlučiš. Svatko je kovač svoje sreće, izrekao je narod kao pouku za buduće naraštaje, nakon stoljetnog iskustva.
Svatko je odgovoran za svoju sudbinu
Tko se spašava? Kakva će nam biti vječnost. Svatko je odgovoran za svoju sudbinu. Ti odlučuješ hoćeš li se spasiti, a ne Bog. Ne odlučuje Bog da li ćeš ti krasti ili nećeš, da li ćeš lagati, psovati…Sve si to ti sam odlučio. Ne odlučuje Bog da li ćeš se moliti, ići k misi, poštivati roditelje. To ja i ti odlučujemo. Bog samo gleda i prima na znanje što smo odlučili. Nikoga Bog neće silom vući u raj, a ni strmoglaviti u pakao. Svatko se sam opredjeljuje.
Na fakultetima postoji određeni broj kandidata koji se primaju. Možeš imati sve uvjete, ali ako je broj popunjen, neće te primiti. Bog naprotiv nije odredio koliki će broj primiti u raj. Tko god se pobrine da ima određene uvjete, Bog mu otvara vrata vječne sreće.
„Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si tragovima naučavao!“(Lk.13,26). Slušali smo tvoje govore, gledali čudesa, divili ti se. Čak smo ti pljeskali.
Sve je to lijepo, ali jedino važno jeste li vršili, jeste li živjeli po mojim riječima. To je važno. To otvara rajske dvore.
Spasenje čovjeka je najozbiljnije, životno pitanje
Nije onaj tko je kršten odmah time spašen. Nije onaj koji svake nedjelje dođe u crkvu, prisustvuje svetoj misi i sluša propovijedi, samim time osigurao vječno spasenje. Traži se da živi po Isusovim riječima.
Tisuće ih zna biti na hodočašćima. Jesu li to sve Isusovi vjernici, braća i prijatelji? Tko zna. U crkvi se moliti, a kuće se svađati i mrziti, to nas ne može spasiti. Ovdje ti sebi krojiš sudbinu – vječnost. Koliko pred Boga donosimo dobrih djela, toliku ćemo i nagradu dobiti.
„Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“ (Lk. 13,23). Trudite se da uđete na uska vrata, odgovori im Isus, upozoravajući ih da je spasenje čovjeka, najozbiljnije, životno pitanje. Put spasenja nije posut cvijećem.
„Doći će od istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjest će za stol u kraljevstvu Božjem.“ (Lk.13,29). Upozorava Isus svoje suvremenike da samim time što su potomci Abrahamovi nisu osigurali raj, već se traži vjera i dobra djela.
Ruka spasa svakome je pružena, ali svatko mora pružiti svoju i prihvatiti se pružene mu ruke. Put u kraljevstvo Božje vodi ispred svačijih vrata, ali svatko mora zakoračiti na njega i njima koračati.
Kraljevstvo Božje uvijek košta i tko hoće dobiti sve, mora uložiti sve. „Bez muke se sablja ne iskova, bez muke se pjesma ne ispjeva“(Njegoš). Sve što u životu postižemo, zahvaljujemo radu, odricanju, žrtvi, samo bi Boga i njegovu ljubav bez truda, badava. Ne ide zar ne. „Naš život vrijedi toliko koliko smo uložili napora:“ (Mauriac). Lagodnog kršćanstva nema.
Naš dani ne smiju biti prazne stranice, pogotovo ne prljavi listovi u knjizi života.