U svitanje tog kolovoškog jutra, 5. kolovoza 1995. godine, zapuhala je velika “OLUJA”, junačka epopeja, simbol neustrašivog i nikad pokorenog hrvatskog naroda za slobodom. Kao oluja, krenula je narodna vojska ohrabrena domovinskim zovom. S njima smo bili svi, koji smo podizali dva prsta, osluškujući u sebi zvuk svih onih pravednih borbi kroz povijest, za spas i opstanak domovine. . S nama su bili svi naši preci i sva naša buduća pokoljenja, sve što je bilo i što nam se navještavalo. I branitelji Vukovara i topnici sa Žirja, tamanitelji tenkova na slavonskim ravnicama, artiljerci sa dalmatinskih obala i otoka, i Zagreb i Split, Sisak, Sinj, Zadar, Karlovac, Vrlika Gospić, Vinkovci, Sunja i Kostajnica. . .
Ranjeni, ali odvažni, nikad pokoreni. S nama je bila i cijela naša baština, sve što smo stekli i što imamo, da nam Lijepa naša Hrvatska bude još ljepša, slobodna i svijetla. Svjetlost novog života, svjetlost slobode!
Trebalo je obraniti: ime, jezik, baštinu i ponos. Trebalo je jasno i za sve uši reći: da smo svoj na svome, da smo samosvojno bilo evropske kulture, žila kucavica Sredozemlja, svoj kamen i svoj pašnjak, svoj narod i svoja povijest, da smo razigrani arhipelag i slikoviti gorski vijenac, bujnost žitnica u ravnici i plemenito raslinje na kršu. Trebalo je reći da smo bogati na svom kućnom pragu, da nismo tuđini na djedovini, da možemo slobodno posaditi drvo, dozvati pticu, zapjevati stare pjesme, da nam pravo na to daje, sve što je tu bilo prije nas, što nas je iznjedrilo na Sunce, kojemu smo htjeli pokazati, najljepši dar, što nam ga život može dati: SLOBODU!
Trebalo je od Međimurja do Konavala, od Vukovara do Pule reći istinu o narodu bogate tradicije, o ljepoti narodnih predanja, o pleteru i pluteju, pjevu graditeljstva. O klesarima i rezbarima, o romanici i gotici, renesansi i baroku. Trebalo je u topografsku kartu srca, ponovno upisati zabranjeni povijasni luk, oživjeti sve ono, što je rodu hrvatskom bilo na slavu. Narod i narodne vladare, uspravnost roda, svijeću vjere, zublju mirotvorstva, visoravan duha. U kamene ploče i krhke listine urezanu pismenost. U kapitele i tranzene upisanu vitkost života. U svečane apside i posvećene kripte pohranjenu duhovnost. Trebalo je sve to izvući na vidjelo, sačuvati, posvjedočiti i obraniti. Tu svjetlost podneblja, kristalizaciju našeg života, sve što nam je dano i što nam je predati potomstvu.
I taj bećarac i tu morešku, i te sopile i te lijerice, vrličko kolo i linđo. Tamburice i bajsove, mijeh i rog, kulen i pašticadu. I kaj, i ča, i što. Sve , što je krajoliku za našeg čovjeka, sve što stane u šum livada i huk mora, u odjek s planina. U pjev šuma i u ples trava. Sve je to trebalo obraniti, sačuvati za narod. Sačuvati , da se ne odnarodi, raznese, otme, prekrsti. Sve to, što je služilo na uživanje i što nikome, niti je moglo, niti je htjelo nauditi, što ne poznaje jezik oružja, već mudrost taloženja ljepote kroz stoljeća. Što je nježno, kao i sam život.
Na sve to udariše oni, koji su se odnarodili i prisilili narod da bude vojska, da ustane i vojuje, te na taj način očituje svojuvolju, koja više nije što i volja onih, koje je hranio, odijevao i podizao, da ga štite i da mu bude na granicama, da ga čuva, a ne da ga napada, da ga brane, a ne da ga pokoravajuOdnarodila se vojska, branitelj je postao okupatorom, osvajačem, pod čizmom srbocrnogorskog četništva. Molitvama majki, zagovorom utjecajnih, otporom kršnih, neustrašivih, krenula su u neka banijska svitanja, krvave zore vukovarske, granatama ranjeni miri dubrovački, pakrački rafali, junaštvo Šibenika, Osijeka, Zadra. . . Uspravan i ponosan narod bdio je nad ranjenom baštinom.
Trebalo se boriti za svaki dimnjak, za svako crkveno zvono, za svaki bolnički krevet, za svaku školsku klupu, svako sidro u luci, za svaki antenski stup, za svakog ranjenika i borca, za svakog Hrvata. . Neprijatelj, nikoga i ništa nije štedio. Trebalo se boriti protiv nadmoćnih po oružju, protiv onih, koji ruše i pale sela i gradove, kojima ništa nije sveto, koji nisu sretni, jer nesretan je onaj, koji uništava tuđe, koji ubija i pljačka.
Na žalost, počinitelji zločina protiv čovječnosti, samo u Hrvatskoj mogu biti ugledni građani. Hrvatska je postkomunistička država, koja se još uvijek nije riješila balasta totalitarizma i manira boljševičke indoktrinacije. . Ne čudi, jer je umreženje bivših komunističkih moćnika i udbaških obavještajaca daleko veće, nego što se na prvi pogled moglo nazrijeti, iza prividnih promjena demokratske vlasti. To je, uostalom, najbolje pokazao slučaj famozni “lex Perković”. Zlatna “dječica”nekadašnjih političkih funkcionera iz vremena komunističke diktature, izgradila su u ovom tranzicijskom periodu posttotalitarizma nove strukture moći, koje iz sjene upravljaju državom. Samo smo službeno demokracija. U stvarnosti, demokracija smo, koliko i Putinova Rusija, gdje je bivši KGB-ov čelnik predsjednik države. Uzjogunjeni anacionalni jugonostalgičari ne pozivaju se više na komunizam, ni na bilo koju ideologiju, ali njihove metode SU ISTE, nedemokratske, antidemokratske, a za razliku od Rusije i antipatriotske. Najveća izdavačka kuća u jugoistočnoj Evropi ima poseban privilegij da državi ne plaća porez, sa svojih pet dnevnih novina i tjednikom Globus, uporno stvaraju javno mnijenje, vjerujući vlastitim zabludama.
Klasici svjetske književnosti zorno su u svojim djelima ovjekovječili mračnu stranu, koja se skrivala iza prividnog sjaja zvijezde petokrake i socijalističke propagande. Možemo li nakon čitanja epohalnih djela nobelovaca: Borisa Pasternaka, Aleksandra Solženjicina, Czeslawa Milosza, Herte Muller i dalje vjerovati u simbole zločina i jednopartijskog totalitarizma, koji u Lijepoj našoj, želi i dalje ostati sredstvo za obračun s neistomišljenicima?