Razmontirao sam komunistički mit o Brezovici i prvom partizanskom odredu i hitno sazvani Prijeki sud Partije proglasio me ustaškim simpatizerom i negatorom antifašizma. Gosp. Ante Erak do jučer je tvrdio da je u toj šumi, 22. lipnja 1941. osnovan prvi partizanski odred u okupiranoj Europi, što sam ja argumentirano demantirao. Ne baš ja, pozvao sam se na rezultate istraživanja povjesničara o ovoj temi i na izjave partizanskih aktivista u i oko Siska upravo iz toga doba. Ali Partija je osudila mene, i nema mi druge nego pokorno primiti presudu.
Ne bih u šumu
Na žalost, nisu mi dali upute kako se sad ponašati, pa me muče dvojbe. Trebam li proganjati partizane? Teško, jer oni vole duboke šume, a meni se ne da pentrati po vrletima Biokova i drugih planina. Najbolje su godine iza mene, a i škljoca mi vanjski meniskus u desnom koljenu. A što i da ih nađem? Suprotno općemu mišljenju, ne znači da bi odmah bacali bombe jedni na druge. Možda bih baš prošao kao i ustaše 1942., odnosno glasovita Crna legija na čelu s ustaškim podpukovnikom Jurom Francetićem kad je prolazila upravo ovim našim krajevima. Partizani su u Grnčeniku „bili zatečeni i na brzinu su napustili bazu i sklonili se u obližnje šumovite brežuljke. Ustaše su praktički opkolile Prvi vod; partizani nisu otvarali vatru jer su bili i po oružju i po brojnosti izrazito slabiji, a ustaše su ih praktički ignorirale“ (knjiga „Baćina“ – Marinović-Šutić-Viskić). Evo što o istom događaju u svojim „Sjećanjima“ kaže Nedo Bošković: „Kada su Francetićeve postrojbe došle u Grnčenik bilo im je očito da su se naše snage i narod na brzinu povukli. Našli su i našu pekaru i peć punu kruha. Izvadili su ga iz peći i složili. Kad su se naši vratili u Grnčenik nijedan kruh nije nedostajao“. Ja, na svoju sramotu, ne znam peći kruh. Možda bih mogao zamoliti neku svoju prijateljicu da me nauči, ali taj kredit radije bih iskoristio da mi se slika za Pločansku špicu.
Možda bih, ipak, trebao početi malo manje ambiciozno i, za prvo vrijeme, pjevati ustaške pjesme. Tko bi me mogao podučavati? Sjetio sam se! Stipe Mesić. Kako ih on samo pjeva. Upss, nemoguće, pa Mesić je sad počasni predsjednik hrvatskih antifašista. Šalu na stranu, ali ovo je jedini način komuniciranja s komunističkim ideolozima, koji, nemoćni pred činjenicama, u namjeri da prokažu neistomišljenike, u stvari otkrivaju način vlastitoga funkcioniranja i ulogu laži u svom interpretiranju povijesnih događaja.
Ne mogu se dogovoriti niti oko zapovjednika
Gospodinu su Eraku trebale dvije kartice teksta da bi ponudio jedan „dokaz“ kako je 22. lipnja u Brezovici osnovan prvi partizanski odred, ali sad već odustaje od Europe. Riječ je o Titovoj čestitki Vladu Janiću Capi na „organizovanju prvog partizanskog odreda u našoj zemlji“, upućenoj povodom Capina rođendana, 1979. Šteta što je Tito, vođen drugim prioritetima, s vremenom izgubio ljubav prema knjigama (u školi su nam servirali slike kako jednom rukom drži kravu za rep, a u drugoj mu je knjiga), pa mu je promakla knjiga iz 1967. u kojoj Ivan Šibl, narodni heroj Jugoslavije, navodnom događaju u Brezovici posvećuje točno jednu rečenicu. Citirajmo je: „Grupa Sisačkih komunista na čelu sa željezničkim radnikom Vjekoslavom Janićem, članom CK, odlazi u šumu Brezovicu 22. lipnja 1941., dakle na dan napada Hitlerove Njemačke na SSSR“. Šibl na više mjesta u knjizi spominje i Vladu Janića, komu, kao i Vjekoslavu Janiću, prilaže fotografiju, što znači da je riječ o različitim ljudima. Da ne bude zabune, iza Šiblove knjige stoji kompletna komunistička mašinerija, jer ju je izdao „Naprijed“, službeno glasilo Saveza komunista Hrvatske. Dakle, komunisti se nisu mogli dogovoriti ni tko je bio zapovjednik toga navodnog odreda, a da druge stvari i ne spominjemo. Onima koje zanima istina o tim događajima preporučujem pisane zapise ljudi koji su s Capom razgovarali još 1955., knjige „Prvi partizanski odred“, „Povijest rijetke ptice“, ili intervju koji je Novomu sisačkomu tjedniku 2010. dala tada 19-godišnja partizanka Ljubica Čulig i sve će im biti jasno.
Kako komunisti reagiraju kad ih matirate činjenicama?
Ova korespondencija s gospodinom Erakom ima još jednu vrijednost. Zorno pokazuje kako komunistički čuvari istine reagiraju kad ih razotkrijete.
Prvo, nevjerojatnom lakoćom odustaju od dogmi koje su do jučer tako zdušno branili. Sad odjednom više nije bitno je li to bilo u Brezovici, Žabnom, nekoj drugoj šumi ili nekom drugom mjestu, nije bitno je li to bio prvi partizanski odred u Europi ili nije. Njihova dugogodišnja stajališta uzdrmao je samo jedan tekst i malo istraživanja.
Drugo, mijenjaju temu. Sad bi oni lamentirali o antifašizmu općenito, o Churchilu, o partizanskim divizijama, o bilo čemu samo da ne moraju dokazivati ono što su napisali. Nisu naviknuli.
Treće, one koje propituju njihove dogme proglašavaju simpatizerima ustaša i NDH. Žalim ih, jer ta su vremena prošla. Danas se većina ljudi vodi činjenicama i istinom. A istina je da je priča o Brezovici i prvom partizanskom odredu u okupiranoj Europi komunistička podvala, krivotvorina i laž.
Ante Šunjić, urednik portala rogotin.hr