Svi mi na svom životnom putu dolazimo u dodir s raznim osobama: poštenim i nepoštenim, vjernicima i 
nevjernicima, moralnim i nemoralnim, pametnim i manje pametnim, sportašima, pjevačima, glumcima, radnicima, stanovnicima grada i sela.
Mi kao ni Isus ni od koga ne bježimo, ali nikome se za volju ne odričemo svojih načela, imajući na pameti onu narodnu: Tuđe poštuj a svojim se diči. Budi hrast u čijoj krošnji povjetarac umjesto rušenja ostvaruje šum skladne melodije. Ne budi trstika koja se povija svakome vjetru uvijek u opasnosti da se povijena više ne ispravi.
Isus se družio s ljudima raznim uvjerenja i načina života, svima pokazujući ispravan životni put naglašavajući im pravi smisao života, uvjeravajući ih da smo stvoreni za onostrano. Ako se ograničimo samo na ovozemaljsko, onda smo najbjedniji od svega „što gmiže po zemlji“. Sve živo živi i nestaje. Kratak mu je vijek. Svijet je kolijevka života. Sve se bori za život. Sve živo živi, ali ne zna da će umrijeti. Čovjek je iznimka – svjestan je svojega života i njegova kraja. Muči ga postanak i nestanak. To muči i tebe. Živi s Bogom i od Boga, pa će svaka kaplja znoja, svaki tvoj križ naći smisao u Njegovu križu.
„Što učinite jednom od moje braće, meni ste učinili“
Mnogi su, povjerovavši mu, od Njega otišli preporođene duše, postadoše i ostadoše prijatelji Boga, dokazujući to svojim dobročinstvima ljudima koje život nije mazio, imajući na pameti Isusovu riječ: „Što ste god učinili jednom od moje braće, meni ste učinili“. U svakom čovjeku gledaj Isusa i uvijek ćeš pravilno postupiti. To Bog i od tebe očekuje. Ako nekom ne možeš pomoći, nemoj mu odnemoći.
Isus prije svoje muke daje apostolima upute i savjete, pa im, između ostaloga, reče: Vi ćete mi biti svjedoci. To znači da svaki čovjek dobre volje mora u vama vidjeti ljudstvo, poštenje, dobrotu, poštivanje Boga i čovjeka. Gdje god krenemo, svjedočimo svoju osobnost, predstavljajmo svoju obitelj, svoj narod i kršćansku zajednicu. Nemoj ih sramotiti. O, kako je lijepo čuti: Blago majci koja te je rodila, a kako tužno: Jadna majka što ga rodi. Potrudi se živjeti tako da se tobom ponose, ne da im budeš na sramotu. Budi živa knjiga Radosne vijesti koju će i nepismeni znati čitati, i to rado. O kako je lijepo činiti dobro. Možda ti je teško u to povjerovati. Učini kako bi se uvjerio i nećeš se pokajati.
Kriminalcu nije teško tražiti sebi društvo za krađu, a vjerniku je teško tražiti društvo kako bi zajedno krenuli u hram Božji i tu slavili Kristov dolazak među nas u žrtvi svete mise i nahranili se na Njegovoj gozbi – svetoj pričesti.
Budimo jedno srce i jedna duša
Isus od nas traži da budemo složni u dobru. Da budemo jedno srce i jedna duša. Ne bi se smjelo čuti: Nije me briga za njega, nije mi ga majka rodila. Svi smo braća i sestre. Imamo zajedničkog Oca, koji se brine i za ljiljane poljske i za ptice nebeske, bez čije volje ni vlas s glave, a ni vrabac s krova ne pada na zemlju. Kako onda može tebe zaboraviti? On tebe zasigurno neće, nemoj ni ti Njega. Ako to učiniš, ti si na gubitku, a ne On. Valjda sebi želiš dobro. Postupaj tako da ga zaslužiš.
Isus moli da svi budu jedno (Iv. 17,20). Izgovorio je to na Posljednjoj večeri. Moli Isusa da ne klone njihova vjera, da ne strada njihovo jedinstvo s njime i međusobno. Isus to moli kad ide ususret blizoj smrti. Moli On za svoju crkvu, za sve sljedbenike kroz stoljeća. Kad boluje bilo koji dio tijela, pati čitavo tijelo. Crkva je jedno mistično – otajstveno tijelo, a mi njeni udovi, koji moramo osjećati i suosjećati jedni za druge.
„Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao“ (Iv,17,21). Naša kršćanska zajednica raste iz Boga ujedinjeni u Bogočovjeku Isusu Kristu. Sveti Pavao nam kaže da smo na jedan natprirodan način „srasli“ s Isusom Kristom.
U zajedništvu smo sigurniji
I životinje se slažu. Okupljaju se u krda, stada, jata. Ptice selice ne odlaze u druge krajeve, na taj opasan dug put, same. Mravlja zajednica je kao jedno poduzeće. Svi rade svoj posao – svatko za svakoga. I pčele su organizirane. Ovce na paši se drže na okupu, kao i ostala stada u životinjskom svijetu. To nam pokazuju i jata ptica. Pripadnost vrsti i zajedništvu u različitosti mogli smo vidjeti u seoskom dvorištu svoje bake. Svi se oni u zajedništvu osjećaju sigurniji.
A ljudi…previše je granica, država, imanja…Na državnim granicama stražari, pred obiteljskim kućama psi čuvari. Svatko čuva svoje. Bolno je kad nastupe provale, nepravde, otimačine, ratovi, porobljavanja. U rat se ide puškom kao u lov na zečeve. Tužno, da tužnije ne može ni biti.
Kad zavlada ljubav voljet ćemo tuđe imanje kao svoje. Ljubav je kao sunce, gdje pada zraka grije bez sjene. Sjene i hladovina su ljudska tvorevina.
Ne postavljajmo granice ljubavi
Ispovijed čisti duh. Nedjeljno okupljanje oko oltara jača socijalni osjećaj među ljudima. Tu, pred Bogom, jednako se osjeća bogat i siromah, zdrav i bolestan, starac i mladić.
Sveta pričest veliki je znak zajedništva. Svi se hrane istom hranom. Jedan Bog, jedno jelo, jedan duh, jedna obitelj pred Bogom.
Pa neka bude granica selu, gradu, državi, ali neka ne bude ni u kom slučaju granica ljubavi.
Oče, hoću da oni koje si mi dao budu gdje sam ja. Isus je uzašao na nebo, ali nije ostavio svoje, hoće ih povesti k sebi, da i oni dospiju u mjesto vječne slave. Konačni cilj našeg života je nebo. To je vertikala kršćanskog života, koja nadmašuje horizontalu, jer ide prema beskonačnosti, dok je horizontala ograničena, obuhvaća samo zemlju s njenim bićima.
Ovdje mi gradimo stanove zaboravljajući da smo tu samo u prolazu, da nam je domovina na nebesima. Crkva ima zadaću da nas vodi k vječnosti – našem trajnom boravištu.
„Vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja“, reče nam Spasitelj. Imaj to na pameti i budi spreman.