Kada nad vama bdiju čak dva sveca, sveti Duje i sveti Ante, nije nikakvo čudo da u stotoj godini života odišete vedrinom i životnim optimizmom. Upravo je to slučaj s Antom Medakom Vlajom iz Komina, koji je rođen na blagdan svetoga Duje, 7. svibnja davne 1916. godine, a živi u Kominu, čiji je zaštitnik sveti Ante. Naglasit će to i sami slavljenik, koji je doživio pozne godine usprkos činjenici da je „tri dila života proveo u čizmama i ceradi“. Ljudi iz Neretve znaju što to znači, da bi se preživjelo u teškim vremenima Ante je morao najveći dio dana provoditi u lovu, ribolovu i poslovima oko zemljoradnje.
Rođen je u Kominu, od oca Filipa i majke Milice, rođene Šuman. Imao je sestru Maru i braću Ivu i Franu, a druga sestra Ana, danas 93-godišnjakinja, živi u Makarskoj. Završio je šest razreda Pučke škole i bio odličan učenik. Roditelji mu, na žalost, nisu mogli priuštiti daljnje školovanje, usprkos inzistiranju njegovoga učitelja. Vremena su bila preteška. Ilustracije radi, Ante nije imao čak ni hlače, pa mu ih je pokojna majka sašila od materijala za kišobran. A ni materijala nije bilo dovoljno, pa su hlače bile kratke. I tako su ga prozvali Vlajo, po Vlasima koji su u to vrijeme bili predmet poruge. Vremenom je nestalo početno V, a ostalo je Lajo…
Ante je, potvrdit će to mnogi Kominjani, bio jedan od najvećih jendečara u Neretvi. Jendečenjem se otimala zemlja močvari i na njoj su se sadile kulture koji su tadašnjim ljudima omogućavale egzistenciju. Bio je to iznimno težak posao, osim dobroga „badilja“, ljudi su morali biti natprosječno jaki, izdržljivi i vješti. „Svaki jendek u Neretvi bio je moj“, sa sjetom i ne bez ponosa prisjeća se tih vremena ovaj kominski težak. Usprkos svim životnim poteškoćama, Ante je nalazio vremena i za lijepe stvari. 
Danas je upravo on najstariji živući član Hrvatske seljačke glazbe Komin, osnovane 1929., a u njoj je dugo godina svirao trubu i bariton. Drag mu je bio i nogomet, pa je najstariji živuću član Nogometnog kluba Gusar Komin. Nogomet je počeo igrati na igralištu ispod kominske crkve, a trener mu je bio don Ćiro, tadašnji župnik.“Igrao sam kada bih sa sebe skinuo gaće od cerade, a i danas se sjećam kada sam loptom razbio dimnjak“, kroz šalu će Ante, prisjećajući se brojnih prijateljskih utakmica posebice na Pelješcu.
Drugi svjetski rat dočekao je kao regularni vojnik Kraljevine Jugoslavije, zatim je bio domobran u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a kraj rata dočekao je, kao svirač, u partizanima. Nakon rata, između ostaloga, bavio se pisanjem članaka o načinu lova u dolini Neretve, migracijama jegulje, cipolima… za časopis Morsko ribarstvo, koji je izlazio pedesetih godina prošloga stoljeća. A onda je došao u nemilost jugoslavenskog komunističkog režima. Zbog pjevanja Vile Velebita završio je tri mjeseca u zatvoru u Makarskoj, a onda se, poslušavši savjet prijatelja, iz Komina sklonio na ušće Neretve, gdje je živio u pojati, obrađivao zemlju i polako gradio kuću.
Ante se oženio 1943. Ankom rođenom Vlahović, koja mu je rodila Ranka, Lovorka, Ivana i Stjepana Zorana. Njegova životna suputnica umrla je prije 16 godina. Danas ima devetero unučadi:, Antonela, Antonio, Hrvatin, Goranka, Ranko, Hrvoje, Ana, Filip i Anđa, praunučad su mu: Marijeta, Marko, Anđela, Ivana, Barbara, Zvonimir, Ivan, Matija, Luca, Maša, Petra i Toma a dobio je i četvero prapraunučadi Ivana, Roko, Nikola i Marko.
Povodom stotoga rođendana slavljenika su posjetili mnogi, u kući njegovoga sina Stjepana Zorana s kojim živi. Među brojnim čestitarima bio je i gradonačelnik Ploča Krešimir Vejić, koji mu je uz čestitke, u ime Grada Ploča, uručio i prigodne darove, kao i predsjednik NK Gusar Marijan Scipioni.