Kad gledamo nasade vinograda, maslinika, mandarina, kupusa ili salate, vidimo kako je to lijepo – privlačno. Možda poželimo da i mi posjedujemo nešto od toga. Počnemo se raspitivati kako do toga doći, pa kad čujemo koliko truda moramo uložiti, odustanemo.
Kao djeca smo pjevušili narodnu mudru izreku: Bez muke nema nauke, a bez truda ne vre ruda. Lijepo je zasaditi vinograd kako bi se radovao njegovu urodu i s veseljem nazdravljao prijatelju vinom što nam ga podari. Nije dovoljno vinograd zasaditi. Treba puno posla, a i vremena, da se mlada sadnica uzgoji, treba ju stalno njegovati, svake je godine rezati, polijevati, sumporavati, hraniti, po mogućnosti vodom natapati. Ne zaboravi i Bogu se moliti da blagoslovi tvoj trud, pa ćeš tek onda u plodovima moći uživati.
Slično su tako radili apostoli Pavao i Barnaba. Osnovali su mnoge kršćanske zajednice, hodali od mjesta do mjesta. Obilazili su pokrajine donoseći radostan Kristov nauk. Postavljali su svećenike koji će brinuti za njihov duhovni rast, a oni krenuli dalje i dalje, da i drugim krajevima donesu evanđeoski nauk. Nisu ih ostavljali. Često su se navraćali kako bi te zajednice učvrstili u vjeri, ohrabrili ih.
Obitelj je prva škola i prva crkva
Čovjek se mora diviti ovim prvim širiteljima Kristova nauka, jer su na putovanjima bili izloženi velikim opasnostima, kako nam svjedoči apostol Pavao, na kopnu i na moru. Nosila ih snaga Duha Božjega. Nastojali su što više ljudi učiniti Isusovim prijateljima i tako im pomoći da postignu vječno spasenje.
Kas nastanu poplave, potresi, požari, ljudi se solidariziraju. Čine sve što je u njihovoj moći da ugroženima pomognu. Ta opasnost prijeti ljudskim tijelima, a što je kad zaprijeti opasnost ljudskim dušama? Tu često izostaje solidarnost.
Svećenici svojim poukama u razno raznim prigodama, posebno svake nedjelje i blagdana, prenose nam Božju riječ i tako nas nastoje utvrditi u vjernosti Isusu. Taj posao radi i svaki roditelj. Imaj na pameti da je obitelj prva škola i prva crkva. Ako se vinograd ne obrađuje, on razdivlja i od njega nema ništa. Tko je jednom postao kršćanin, mora nastojati vjeru koju nosi u srcu neprestano utvrđivati, čistiti svoju dušu od grijeha i nevjere, inače će sve ići po zlu.
Nova zapovijed za novog, Božjeg čovjeka
Ako bi netko tvojom krivnjom izgubio život, jer mu nisi dovoljno i pravovremeno pomogao, cijeli bi te život pekla savjest. Stidio bi se pred samim sobom. Možda si propustio nekome pružiti duhovnu pomoć, ako jesi, nemoj da se to više ponovi.
„Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga“. (Iv 13,31-35) To su riječi Isusove iz njegova oproštajnog govora na Posljednjoj večeri. Nova je to zapovijed za novog, Božjeg čovjeka. Židovi su imali nešto ljubavi samo za Židove. Ostali su pogani koji zaslužuju jedino prezir i mržnju. Grci i Rimljani toga doba imaju srca i pažnje samo za svoje sunarodnjake. Ostaali su barbari – divljaci, jedva vrijedni da budu robovi.
Isus želi obnoviti čovjeka po mjeri Bogočovjeka. Započeo je novi veliki pokret – revoluciju ljubavi. Potrebno je uništiti u srcima sebičnost i mržnju, kako bi se ostvarilo kraljevstvo Božje ljubavi.
Tko danas odbije Boga, sutra ubija čovjeka
Svijet je do sada proživio i preživio brojne revolucije – preokrete koji su mijenjali, ali ne i usrećili svije – čovjeka. Francuska revolucija (1789) srušila je staru vlast i poredak. Pod zastavom „slobode, jednakosti i bratstva“ Francuzi su najavili bolji svijet i red, pravedniji i sretniji život, a stvorili su pakao: mržnja, pljačka, ubijanje bez suda i suđenja, tamnice, mučenja, dugi i strašni ratovi, milijuni mrtvih širom Francuske i Europe bio je taj bolji svijet, taj sretniji život. Promijenili su se samo krvnici, tamničari i njihove žrtve. Revolucionari su odbili Boga. A tko danas odbije Boga, sutra ubija čovjeka.
Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas. Ljubav grli, ne davi – daruje, ne otima. treba oplemeniti – promijeniti srce i dušu. Često se čuje: Ja ne mrzim nikoga, nikome ne činim zlo. Gospodin traži mnogo više. Nije dovoljno ne mrziti čovjeka, potrebno je ljubiti ga i to djelom pokazati. Nije dovoljno nikome ne činiti zlo – potrebno je svakome činiti dobro. Nije dosta ne oteti drugome njegov komad kruha – potrebno je pružiti ga onima koji ga nemaju. Nije dosta nikoga ne rasplakati – treba obrisati koju suzu. Nije dovoljno ne tovariti teret drugima na leđa – potrudi se da im pomogneš nositi ga. Uviđaš li koliko je ogromna razlika između ne mrziti i ljubiti?
Nikakva sila ne može učiniti ono što može ljubav. Grijeh, mržnja i sebičnost veći je i strašniji eksploziv od atomske bombe. Jer mržnja, sebičnost, grijeh, upaljač je tih strašnih oružja uskladištenih širom svijeta. A čovjek – njegovo srce skladište je mržnje ili ljubavi.
Poslušaj Diogena kada tražiš ženu
Vjetar se hvalio Suncu koliko je jak. Tko odbaci starcu ogrtač s ramena taj je jači. Vjetar to nije uspio svojom snagom, već Sunce toplinom.
Diogen, stari Grčki mudrac, savjetuje: Ne uzimaj bogatu za ženu, jer ćeš biti pod njezinom papučom. Ni brbljavu, jer nećeš u miru ručati. Ni pametnu, jer će te nazivati budalom… A što onda? Bilo koju, nek je samo među vama ljubav.
Kap meda skupi više muha nego cijela litra žuči. Imam susjedu, pravu zmiju otrovnicu. Bog me nije mogao gore kazniti nego kad mi je dao takovu susjedu. Često se to i slično može čuti. Ne govore jedna s drugom, već govore jedna protiv druge. Vrijeđaju se, prijete, gone se po sudu. Nedostaje im još samo naoružanje, a i toga ima.
Ne zaboravite riječi našeg Učitelja: Po tome će svijet prepoznati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedan prema drugome. Za prve kršćane kao znak prepoznavanje se govorilo: To su oni koji se ljube. Potrudimo se da se to i danas i za ovu zajednicu može reći.
don Petar Mikić