Kroz cijelu povijest nismo tražili da nam drugi čine dobro, bili bismo, sasvim, zadovoljni da nam nisu činili zlo. Uzdisao je ovaj ogorčeni narod, sit i presit drugih, a posebno pojedinaca iz vlastitog naroda i svih njegovih opačina. Čine nam to i danas. Obistinjuju se riječi velikog hrvatskog književnika A. G. Matoša: “Hrvatska poznaje tisuću čuda, a ne nađe štrika za tisuću juda. ”
Regeneracijom starih komunističkih struktura i razvoja novih, sustavno pokušavaju razoriti hrvatsko nacionalno i povijesno biće. Oni rade na ostvarivanju izvorne političke platforme, a ona je duboko dvojbena. Ona nije programska ponuda, već svojevrsno divljaštvo pojedinaca, koji će provoditi prema “fašističkom”HDZ-eu. SDP IMA NASLIJEĐENO BIRAČKO TIJELO ANACIONALNE HRVATSKE. Ljudi posebno socijalno-psihološkog profila, koji, što zbog osobnih, što zbog društvenih korijena, što zbog obiteljskog ili etničkog podrijetla, imaju i strah i animozitet prema svakoj sadržajnosti, a još više manifestaciji hrvatskog nacionalnog identiteta.
Polazište straha od nacije, identiteta i suverenosti hrvatskog naroda, te ljude paralizira i najčešće čini vrlo destruktivnim u najširem smislu.
Svojim najrigidnijim polazištima, vrlo su sklona i najtežim osporavanjima hrvatske državnosti. Stranke i politike, koje nasilno nameću građansku političku paradigmu narodu, koji još nije izgradio svoj nacionalni i državotvorni identitet, nije izbor za Hrvatsku. U SDP-u mora, konačno, pasti s pameti, kada će SDP postati hrvatska nacionalna i politička stranka. Bez toga, ona nikada, neće moći postati ljevica. Ako nema uporišta u dubokim identitetskim obilježjima velike većine svoga naroda, ne mogu biti ni ljevica, ni desnica. Zbog toga pravi izbor tek predstoji, AKO GA IKADA BUDE, ILI MU PRIJETI NESTANAK!
Antifašizam kao negacija, nikada, niti u jednom društvu, izuzev u revolucionarnim etapama i događajima, koje su obilježavale povijesne i društvene prevrate, nije mogla biti izvršena ideja i platforma izgradnje. Negacija je uvijek polazište rušenja neprijeteljstva, produkcija neprijatelja, a ne dijaloga, stvaranja i tolerancije.
Nismo mi, konačno, prvi narod, koji se nakon dugih vremena borbe za slobodu, prošao kroz jedan dramatičan period. Prije bismo mogli reći, da se ubrajamo među posljednje narode te vrste i zbog toga moramo snositi posljedice hipokritskih zgražanja u pozadini kojih ključaju bestijalni politički računi, koji bi htjeli, da se mi počmemo toliko zgražati da zamrzimo svoju ideju 
SLOBODE, DA IZGUBIMO VJERU U SVOJU SLOBODU, DA ZAMRZIMO I POPLJUJEMO SAMI SEBE, DA PRIZNAMO, prema tome, NA VLASTITOJ MRŽNJI PRAVO SVIMA, da nas UPRAVLJAJU KUD HOĆE I KAMO HOĆE!
Hrvatski narod je malen narod, pa su političari odabrali različite povijesne varijante vjerojatnosti, povoljne za hrvatski narod do njegova osamostaljivanja. Bizant, Carigrad, Beč, Budimpešta, Rim, Beograd, prevladavaju te povijesne varijante, koje ispunjavaju našu tragičnu povijest. U povijesnom procesu sazrijevanja, hrvatski je narod iskočio i s povijesnom varijantom vlastite države, kao povoljna rješenja. Kako ideja o vlastitoj državi ima, apsolutno, međunarodnu vrijednost na terenu principa, te se njena realizacija mora ocjenjivati s karakterom političke i znanstvene odgovornosti, a ne neprijateljskim pričama o satelitstvu. Hrvatski je narod po svojim političarima, prihvatio da će mu biti bolje i slobodnije, u nekoliko navrata, položili su ispit na najgori mogući način. U hrvatskom je narodu stoljećima slagano i složeno mnogo toga, što ga je politički, ekonomski, socijalno, duhovno i moralno imalo dotući i zatući, uništiti, razrovati, pokvariti. Po svakom komadiću hrvatske zamlje, sloboda je nemilosrdno gažena, a oni koji su je htjeli nositi, propovijedati i ostvariti, najsurovije su proganjani.
Čovjek Hrvat, ne bi bio ljudsko biće, a Hrvati povijesno biće, kada ne bi neprestalno osjećali urođenu težnju za slobodom, koja je ugušivana i gažena: danima, godinama i stoljećima. Stoljeća slažu želje i težnje, sve što je gledao, osjećao i doživljavao narod. A složeno je mnogo toga i dobra i zla. U povijesnoj varijanti hrvatske države, kao ideje slobode, ti dani, te godine, ta stoljeća eksplodiraju, naslage su našle otvor slobode, lava je potekla i zacrvenila se.
Mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli da zlo caruje Hrvatskom. Nismo slobodu označavali grijehom, makar je zla bilo i u nama i oko nas. Pravedni i krivi, sav ovaj narod, koji je oko ideje slobode davao i daje, zna za samo jednu interpretaciju. Analizama, kritikama, prešućivanjima pojava i događaja, uspoređivanjem i pronalaženjem puteva da se utvrđena zla liječe, a dobra ucijepe i razviju odgojem, ustanovama itd. može se sazrijevati.
Povijest se ne briše, ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama, ničija, pa ni Hrvatska. Tko hoće uništiti smisao, vrijednost francuske, ruske revolucije itd. , po tome što je u njima bilo puno nepodopština, u najmanju ruku je naivan. Zbog naših unutarnjih razumijevanja i sazrijevanja, pametnije je ulaziti u polemiku tragedije, kao i u analogiju drugih naroda.
Naša ljubav prema hrvatskom narodu i njegovoj slobodi, vječno će trajati!
Zapjevajmo složno:
NE NE MOJ SOKOLE, NEĆEŠ UMRIJETI, TI I VILA VELEBITA, VJEČNO ĆETE ŽIVJETI”!
Dr. Filip Šalinović