U okviru akcije učlanjenja u splitski Hajduk, na području Ploča je u organizaciji Društva prijatelja Hajduka Ploče i Torcide, do sada učlanjeno preko 400 članova. Ipak, jedan potpis ima posebnu težinu. Stavio ga je Mijo Medak Anđin iz Komina, autor stare Hajdukove himne i vjerojatno najizvođenije pjesme posvećene Majstorima s mora.
„Bili su bili, vrhovi planina, bila je košulja Hajdučkoga sina. Bila i plava skladna je boja, simbol je stari, Majstora s mora“ stihovi su koji su desetljećima nosili Hajdukove nogometaše do osvajanja brojnih trofeja. Malo tko zna da je ta pjesma postala Hajdukovom himnom davne 1976. godine, što znači da se ove godine obilježava vrijedna 40-ta obljetnica! „Ta godina bila je posebno uspješna jer smo u Beogradu ostvarili odlične rezultate protiv Crvene Zvezde, Partizana i OFK Beograda. Nakon utakmice s Partizanom vraćali smo se vlakom u Komin i pjevali „Bili su bili…“. Na kolodvoru u Sarajevu pjesmu su čuli igrači Hajduka, koji su se, također, vlakom vraćali kući. S oduševljenjem su je prihvatili kao himnu“, kaže danas 82-godišnji Mijo, kojega godine ne sprječavaju da i danas radi na zemlji i baca mreže.
Pjesma je, inače, nastala već prije, za dugih putovanja brodovima „Kostrena“ i „Hvar“ iz Ploča na Stari plac. Mijo i brojni Hajdukovci iz Komina i čitave doline Neretve doputovali bi u Split dan prije utakmice i spavali u hotelu „Park“, jer je upravo na tome mjestu bilo najjeftinije noćenje. Istim brodovima na utakmice su putovali vodnici JNA iz tadašnje kasarne u Pločama, koji su uglavnom navijali za Zvezdu, pa su često izbijali i fizički obračuni. „Ništa mi nije bilo teško učiniti za Hajduka. Posebno sam guštao nakon pobjeda nad Zvezdom, a najteže trenutke proživljavao sam poslije odlaska legendarnog vratara Vladimira Beare u Beograd“, priča Mijo, koji je zahvalan svojoj supruzi Stipi na njenom dugogodišnjemu razumijevanju zbog njegovih čestih izbivanja od kuće. „Hajduk je za mene star tisuću godina! Imam takav osjećaj nakon što sam bezbroj puta suprugu pripremala torbu, vino, šnicele i sve drugo potrebno za putovanja i okrjepu kako bi mogao bolje navijati za Hajduka. Brinula sam o kući i djeci, dijeleći tako sudbinu mnogih žena iz doline Neretve, čiji su muževi bili srčani Hajdukovci“, s ponosom će Stipa. Mijo i danas pozorno prati događanja u splitskom klubu i sa sjetom se prisjeća svih neprospavanih noći zbog Hajdukovih poraza, Broketina gola Zvezdi s 40 metara, pješačenja s prijateljima iz Kaštel Kambelovca, gdje je jedno vrijeme radio, na utakmice u Split, odlazaka u Mostar na utakmice Velež – Zvezda, kako bi „izdajnika“ Bearu gađao sitnim novčićima i mnogih drugih detalja koji su obilježili desetljeća suživota s Hajdukom. „Nemoguće je biti ljut na Hajduka, on je dio mene, priuštio mi je nezaboravne trenutke radosti.
Ponosan sam zbog boli koju sam zbog njega proživio i sretan sam što sam upoznao najbolje igrače Hajduka“, kaže nam Mijo, želeći posebno istaknuti jedno svoje razmišljanje. Naime, on smatra kako bi predsjednik Hajduka tu dužnost trebao obavljati volonterski, a ne primati plaću za taj posao. „To bi trebala biti čast i ljubav, a ne izvor zarade“, smatra ovaj vitalni Kominjanin. Za autora Hajdukove himne vezana je i jedna zanimljivost, koja iz današnje perspektive izgleda gotovo nestvarna. Osim Hajdukove, Mijo Medak dugo je bio vlasnik i Dinamove članske iskaznice. Za to ima i objašnjene: „Nas Hrvata je ionako premalo. Što će tek ostati od nas ako se nastavimo uništavati. Moja ljubav prema Hajduku je teško usporediva s bilo čime, ali kao kršćanin i čovjek koji voli svoju domovinu, pozivan navijače Hajduka i Dinama da se ne tuku i da pruže ruku pomirenja jedni drugima“.