Najmanje smo onakvi, kakvi uistinu jesmo. Naš život i nastup nije nego drama u kojoj glumimo svim organima i osjetilima, svim duhovnim i tjelesnim sposobnostima. Svugdje pokazujemo iskrivljeni i neovjerovljeni prijepis, a sakrivamo svoj izvornik, da bismo ga razvili i pročitali iza zatvorenih vrata, među četiri zida, u svojoj sobi. Cijeli je svijet kazalište, pozornica! Na svakom koraku, sve sami glumci i glumice, sve sami režiseri, scenografi i dramaturzi vlastitog obličja.
Sapeti obzirima, razmišljanjem, računanjem, stidom i strahom, hodamo i živimo, uvijek maskirani i spremni da u susreu s drugom maskom učinimo sve da račun ispadne u našu korist. Plač i smijeh, pjevanje i zijevanje, gestikuliranje i poziranje, odobravanje i kuđenje, sve je to izgubilo onaj istinski izraz, a postalo sredstvo naše glume.
Jednostavno se bojimo, onako iskrenoi otvoreno i odgovorno reći: što misimo, želimo i hoćemo; stidimo se pokazati kakvi jesmo, ništa nam nije golo, izvorno i spontano, sve je obučeno i izvještačeno.
U raznim životnim prilikama, situacijama i odnosima, političari najčešće, osjećaju duboku potrebu da bi doznali način, kako bi druge osvojili i zadovoljili, kako bi im se što više približili, kako bi s njima što uspješnije vladali, kako bi stekli što više prijatelja, pristaša i štovatelja, kako bi proveli svoje ideje, planove, poslovne namjere, a da pri tom budu poštovani.
Lako je zastrašiti i prijetiti; nije nikakva umjetnost iskoristiti i podvrći sebi drugoga nadmoćnošću, nije teško ni biti demagog, što najčešće i jesu, ali svi ti odnosi, kao i slični, imaju kratkotrajnu, lažnu i trenutnu privrženost, koja se već sutra može, ako se obećanje ne ostvari, pretvoriti u mržnju i osvetu.
Sve oni razumiju oko sebe, a malo toga u sebi. Bitno je, po svaku cijenu doći do vlasti, bez odgovornosti, naravno, kao i do sada, ali nije časno ni pošteno prema ovom napaćenom i gotovo izgubljenom narodu! Svjeodoci smo lošim prijeizbornim koaliranjima, koje u nekoliko zadnjih godina zagađuju politički prostor. U Njemačkoj su prijeizborna koaliranja zakonom zabranjena, jer ne odražava volju biračkog tijela, a zapravo je svojevrsna politička prijevara. Sve se dobro iskonstruiralo, kako se nikome nebi odgovaralo.
Ljudima je po naravi nesimpatična vlast, zato oni koji je izravno primjenjuju moraju paziti da to učine na čovječniji način. Moleći se može zapovijedati, milovanjem se može kazniti i ukoriti, na lijep način mogu se i ružne stvari provesti.
Često se zaboravlja da se nikome i nigdje ne može prodavati “rog za svijeću”, te da prije ili poslije, na žalost, mora izaći “djelo na vidjelo”. Do sada se dosta “figuriralo”, pokrivalo i prikazivalo, ali sve je to osuđeno na pokazivanje pravog lica, samo se čeka zgodna prilika.
Nadolazeći izbori su zgodna prilika da društo pokaže svoju zrelost? Ljudi, društva, organizacije i ustanove čine male propuste, jer misle da to nije ništa, da to ne znači ništa, da to nitko neće vidjeti ni opaziti, a ne znaju da se to sve zbraja, da na kraju iznenađuje veličinom na vlastitu štetu.
Istina je da su Hrvati skloni zaboravu, kao da u nama vlada prava godišnja doba. Naša misao je nekad, tek u sjemenu, nekad u pupoljku, a nekad u proljetnom cvatu. Ostaje samo doživljaj sličan onome malom valiću i lahoru, što nečujno udara u žal, a malo kasnije, on je visok, koji se diže, pjeni i žestoko udara u hridine. . .
Samo i isključivo po stanju onoga u nama, mi smo stari, novi, jednaki, drukčiji i isti, a nipošto ne po vanjskim promjenama i očitovanjima. Vanjskim bijegom, makar trčimo svjetskom vrhunskom brzinom, stojimo, ipak, na istom mjestu! Vrijednija su unutra 2 milimetra udaljenosti od početne staze, nego vani stotine kilometara! To udaljavanje i bježanje od sebe veoma je teško, odvija se na stazi, koja je puna zapreka i prepona, ali je zato važno, časno i spasonosno. Bez sustavnog vježbanja, nema trčanja i bježanja, uopće, a pogotovo ne onoga od samoga sebe.
Neka ova mala metafora bude poticaj za one, koji šapuću u podrumima, da im dopustimo da progovore na krovovima.
Ne smijemo zaboraviti, nikada: da mala ni velika politika, ne bi smjela zaboraviti da mnoge misli i ideje, ne bi narasle do svojih razmjera, da ih paragrafi nisu bacili u podrume, u potkrovlja, u šume i zakutke, gdje su u mraku, strahu za odgovornost pred vlastitim narodom, narasle do bujnog stabla.
Dr. Filip Šalinović